SREDOZEMNA SIMFONIJICA

„Priobalni“ ciklus Ratka Janjića-Obe

Istodobno dok izlaže presjek novijih radova, svojevrsnih marina pučinskoga predznaka, slikar Ratko Janjić-Job predstavlja se posebno i ciklusom slika okrštenih „Simfonietta mediterranea“ (Sredozemna simfonijica), za koje bismo mogli kazati da uglavnom predstavljaju priobalne motive s plićacima,  plažama, uvalama i lukama. Riječ je o izrazito plošnim kompozicijama, o vizurama odozgo ili ptičjim perspektivama što omogućuju da se motiv pretvori u apstraktnu šaru, u razigrani ritam izdvojenih  čestica. Autorov postupak nas pomalo podsjeća na metodologiju domaćega „pejzažnog strukturalizma“ (od Dulčića, preko Šimunovića i Glihe, do Murtića), premda se ne može zanijekati ni tipična Jobova reduktivnost i posnost.

Na svim radovima dominira velika površina dubokoga plavetnila evidentna sugestija morskog elementa. Međutim, ona je redovito kontrastirana s rubom ili rubovima intenzivno bijele boje, što predstavlja zemnu dionicu (pješčane plaže, lukobrana, kopna). A po dominantnome plavetnilu raspršene su male štapićaste, crtićaste formacije, sastavljene od trobojnih mrlja, (crvene, žute i plave), što bi – u prepričavanju „sižeja“ – bili kupači (odnosno, u izdvojenim slučajevima, brodići, jedrilice u slobodnom kretanju). Nemoguće je ne zamijetiti da koloristički troglas raspršenih čestica odgovara točkastim naznakama (svojevrsnom koordinantnom sustavu) što diskretno prate Janjićeve slike valovitih ritmova. Dakle, osim kontinuiteta plavetne prevlasti imamo i „začin“ intenzivnih, jukstaponiranih  tragova čiste i zvučne boje.

Naslovivši ciklus glazbenim terminom slikar je išao najvjerojatnije za asocijacijom ritmičke razuđenosti oblika, a vođen i mogućnošću da gipke naznake gibanja „čitamo“ i kao note na partituri, gdje bi plavetnilo dakako držalo basso continuo. Koristeći se deminutivom pak kao da je htio umanjiti moguću pretencioznost, dati intonaciju ležernosti, lakoće, humora.

Kako bilo, Janjićeva „Sredozemna simfonijica“ vješto se i znalački poigrava s „općim mjestima“ dalmatinske zemljopisne ikonografije.  „Simfonjeta od Jabuke“ na obzorju pokazuje karakterističan obris piramidaste hridi, a „Bolska simfonijeta“ ima prepoznatljivu konturu izduženoga pješčanog jezičca Zlatnoga rata. No ništa manje nam nije zanimljiv ni naslov „Simfonjeta pužića i nanara“, kao upućivanje u svijet bliskih malih stvari, dok „Kutna simfonijeta“ i „Simfonjeta largo“ ukazuju na autonomiju kadra, na činjenicu da su elementi komponirani isključivo po diktatu vizije a ne po potrebi imitiranja (bilo kakve, pa makar i sredozemno opuštene) prirode.
Tonko Maroević

RATKO JANJIĆ JOBO rođen je 1941. godine u Splitu, gdje je završio Srednju tehničku školu – arhitektonski odjel, a diplomirao je 1965. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Vjekoslava Paraća, dobivši i Nagradu slikarskoga odsjeka ALU. Poslijediplomski studij završio je u Majstorskoj radionici profesora Krste Hegedušića (1966. – 1971.) Od 1971. do 1974. godine surađivao je s profesorom Hegedušićem na razradi idejnog rješenja i izradi fresaka u Memorijalnom muzeju Bitke na Sutjesci na Tjentištu. Za cijelo to vrijeme naizmjence je po šest mjeseci boravio u Kini, u Zagrebu, na Tjentištu i u Italiji. Od 1975. do 1994. godine radio je u izdavačkom poduzeću „Naprijed“ kao likovni urednik te urednik dječjih izdanja. Isto tako, djelovao je kao grafički urednik u listu „Paradoks“, a radio je i za izdavače „Školska knjiga“, „Mladost“, „Naša djeca“ i časopis „Smib“.  Uz to, radio je scenografije i ilustrirao TV priče na školskoj TV-Zagreb, ali i scenografije i kostime u kazalištu i na filmu, grafički oblikujući isto tako knjige, plakate i propagandne publikacije, za što je dobivao više nagrada i priznanja. Godine 1986. postaje honorarnim predavačem na Tekstilno-tehnološkom fakultetu - Zavod za dizajn, u Zagrebu, za predmete Slikanje i Crtanje, te Akt, slikanje i crtanje. Od 1993. godine na istom fakultetu postaje izvanrednim profesorom, godine 2000. izabran je za redovnog profesora, a 2005. godine za redovnog profesora u trajnom zvanju.
Samostalno izlaže od 1967. godine i do sada je održao 65 samostalnih izložbi, te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama u zemlji i svijetu. Dobitnik je mnogih nagrada za slikarstvo (crtež - Rijeka, akvarel - Karlovac, na „Ex tempore“ Grožnjan i na „Ex tempore“ Volosko), kao i za grafički dizajn (za rješenja plakata i za brojna rješenja maraka). Autor je član HDLU-a Zagreb od 1965. godine.
Živi i radi u Zagrebu.

Adresa i kontakt:
Atelijer: Bjankinijeva 12b, 10000 Zagreb
Tel.  098 19 55 510