Andromeđa je – kako objašnjava naslovna pjesma zbirke – zamišljena granica između momaštva i odraslosti, ničija zemlja. Pjesme su i nastale upravo tu, u toj tranziciji odrastanja, a iz pokušaja da se, unatoč svim (prije svega moralnim) razočaranjima koje je donio rat, obrazovanje, posao, obaveze, selidbe, svakodnevica, nedorečene ljubavi, sačuva (ili potraži) smisao, ljepota, i održi svojevrsni dijalog sa samim sobom.
Autor sklon romantizmu. Intimizam, zavičajnost i univerzalnost kao da su jednakomjerno složene i raspoređene i u poeziji i u autorovoj biografiji.