U radu M. Levanat-Perićić pod morfologijom čudovišnosti misli se na elemente od kojih se diskurs čudovišnosti sastoji, kao i na uzajamne odnose tih sastavnica. Morfologija se, dakle, odnosi na građu, odnosno strukturu diskursa, kao i na sve elemente od kojih je konstruirana diskurzivna čudovišnost. Iako je naglasak djela na klasičnim i judeokršćanskim izvorima eurocentrične slike čudovišta, autorica u tematiziranju borbi i razvoju čudovišta kreće u potragu od starih mezopotamskih tekstova. Preko njih stiže do starozavjetnih čudovišta, posebno problematizirajući demonizaciju koja na religijskom planu prerasta u demoniziranje neprijateljskih bogova. Demonizirana božanstva teže će steći sljedbenike.

Razvoj čudovišnog u srednjovjekovlju, u odnosu prema demonskom, u jednom dijelu predaje (povijesnih kronika) kretao se tako da se čudovišno povezivalo s demonskim (određene čudovišne vrste ljudi koristile su se kao metafore za nevjernike, te su se naknadno povezale i s kategorijom Zloduha). Autorica prati put kojim se pretkršćanska predaja inkorporirala u rano kršćanstvo anglosaskog srednjovjekovlja (Anglosaski imaginarij i Beowulf); utvrđuje da je borba Beowulfa s Grendelom i njegovom majkom ujedno i borba kršćanske predaje s poganskim slikama, koja vodi njihovim preinakama i prilagodbama, te konačnom uklapanju u kršćansku kozmogoniju. U posebnom poglavlju autorica interpretira Shakespeareove drame Mletački trgovac, Othello i Oluja iz aspekta čudovišnosti dramskih likova Shylocka, Othella i Kalibana
U zaključnom poglavlju obrazlažen je mitološki model u kojemu čudovište predstavlja kategoriju posredovanja između načela reda (Kozmos) i načela nereda (Kaos). Etnocentrični model čudovišnosti pokušava se usustaviti s obzirom na znakove čudovišnosti iskazane u prostoru koji nastanjuju (ili iz kojega potječu), obilježjima jezika/govora, tijelu, prehrani i porijeklu, iščitavajući u tim znakovima prekomjernost (u višku ili nedostatku) u odnosu na vladajuću konstrukciju ljudskosti.