Pretraga

I u ovoj Alerićevoj knjizi ipak postoji jedna vrsta pjesama u kojoj ne dominira lirski „ja“, u kojoj se pjesma iznosi naoko impersonalno, bez subjektove izravne prisutnosti u tekstu. Riječ je o pjesmama u kojima prevladava svojevrsni mudrosni, refleksivni stil s filozofičnim konstatacijama i nekim općenitijim zaključcima. U tim pjesmama autor kao da je na neki način pomiren sa životom i njegovim zakonitostima, odnosno rezigniran u nemoći da išta promijeni u općem tijeku stvari. Stoga su ti tekstovi na suprotnoj stvari izražajnog spektra u odnosu na pjesme naglašene subjektove ekspresivnosti, odnosno njegova dramatičnog proživljavanja i promišljanja, egzistencijalnih stanja… Ivan Alerić rođen je 25. rujna 1963. godine u Drinovcima. Školske godine 1981./1982. dobio je nagradu za poeziju kao gimnazijalac na „Šimićevim susretima“. Ovo je njegova četvrta zbirka pjesama. Do sada je objavio zbirke poezije: Maskenbal pod tuđom maskom, Dani od pijeska i Krevet od kamena. Studij medicine završio je u Zagrebu, potom specijalizirao Internu medicinu te doktorirao. Docent je na Medicinskom fakultetu. Zaposlen je na KBC-U Zagrebu gdje radi kao liječnik internist.

"Otkrivajući ljudsko postojanje u vremenu i prostoru kao tajanstvenu i neiscrpnu temu, Jordan ju prožima snažnom egzistencijalnom vokacijom, stvarajući od nepovratnih trenutaka prolaznosti likovnu poetiku svojega djela. Upravo ga ta, izrazito lirska komponenta i determinira, mimo stilskih određenja, prvenstveno kao vizualnoga pjesnika koji na tradicijskim slikarskim zasadama koncipira likovni jezik..." (Milan Bešlić Kronosovi prostori) "Vasilije Jordan jedan je od najzanimljivijih i najcjenjenijih hrvatskih umjetnika, veoma poznat i u Italiji zahvaljujući svojim monografskim izložbama u Bologni, Padovi, Milanu i Rimu, ali i originalnoj figuraciji, bogatoj sjećanjem i muzikalnošću, simbolima i izvanvremenskim evokacijama. Poetsko istraživanje Vasilija Jordana uvijek je pripadalo paralelnom vremenu u koje sklanja svoju senzibilnost, svoju "sporost", svoj mirni i retrospektivni pogled bogat nostalgijama, uspomenama, snovima, anakronim željama i izvanplanskim viđenjima..." (Giorgio Segato, Jordanova poetika) Vasilije Josip Jordan rođen je u Zagrebu 1934., gdje je završio Školu primijenjene umjetnosti, a u klasi prof. Ljube Babića diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 1960. godine. U njegovu bogatom likovnom opusu zabilježeno je sudjelovanje na preko 300 skupnih i nekoliko desetina samostalnih izložbi (izlagao u svim znaćajnim kulturnim centrima Europe). Kao redovni profesor na katedri crtanja i slikanja na ALU u Zagrebu odgojio je generacije hrvatskih mlađih umjetnika. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a njegovom slikarstvu posvećeno je i nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova te monografije iz 1982. (Waldberg ; Depolo ; Peić) i 1989. godine (Maroević).

Roman "Mlada misa" predstavlja svojevrstan nastavak uspješnice "Ja nisam Švabo" (Profil knjiga, 2015). U Batinu, maleno izolirano mjesto u Dalmatinskoj zagori, vraća se Eugen Udo Schlager, koji je u prvom nastavku tražio biološkoga oca, a sad pokušava pridobiti naklonost djevojke s kojom je tada imao avanturu, nakon koje je rodila njihovo dijete. No njihov međuodnos je u drugom planu romana. Glavni lik "Mlade mise" jest Marijan Maćun Ćivara, umirovljeni porno-glumac, umjetničkoga imena CroCum, koji se vraća kući u potrazi za mogućnošću življenja ispočetka, ponovnoga otkrivanja ljubavi, zadobivanja poštovanja i promicanja solidarnosti koja nam izmiče u globaliziranom svijetu individualne kompetitivnosti. Roman propituje kulturološke razlike Zapada i tranzicijskih prostora, suvremenost koju otkrivamo u bilješkama prošlosti (kroz prvo self-help štivo Morlakije famozne Opazske o vladaniu sobon i drugiem u Velikoi i Gornioi Batini, spis velikog Tvrtka prabatine iz 1743. godine), te fleksibilnost društvenih autoriteta današnjice, od Crkve do politike. Vedran Kukavica rođen je u Imotskom 1965. godine. Završio je studij filozofije i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilista u Zagrebu za najbolji studentski rad 1990. godine. Prve godine Domovinskog rata početkom devedesetih proveo je u Upravi za informativno-psihološko djelovanje (IPD) Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Urednik je "Poslovnih vijesti" na Četvrtom programu Hrvatske televizije te suradnik emisije "Pola ure kulture".

To je poezija nedorečenih slika, intrigantnih i namjerno često nedomišljenih misli, jer to je nerijetko cijena ostanka i opstanka na poetskom tlu. To je poezija za ponovno čitanje, za nalaženje užitka u sretnom slaganju riječi i pojmova i za utvrđivanje uvjerenja kako sasvim usamljeni individualac u kovitlacu prenapučene suvremenosti ipak nije jedini, ma kako to paradoksalno zvučalo – ipak, ipak, ipak nije sam… (Ludwig Bauer o zbirci poezije Knjiga izlaska) Franjo Nagulov rođen je 10. rujna 1983. u Vinkovcima. Do sada je objavljivao u svim relevantnim književnim časopisima (Kolo, Republika, Quorum, Tema, Vijenac, Zarez, Poezija…) te na trećem programu hrvatskog radija u emisijama Poezija naglas i Šest minuta poezije u šest. Objavio je šest zbirki poezije te dvije zbirke u formi besplatne elektroničke knjige (projekt DPKM). U izdanju AGM-a izdao zbirku poezije VK biceps.

U drugoj polovici 20. stoljeća dvije su se radiofonske škole, američka i europska, počele približavati. Prvoj je nedostajala informativnost i ozbiljnost javnih servisa, a drugoj živost i neformalnost komercijalnih programa. Uskoro je uspostavljen obrazac na kojemu, u vrijeme nastanka ove knjige, počiva ukupna svjetska radiofonija. Riječ je o radiofonskom dualizmu utemeljenom na programskim misijama javnih servisa i komercijalnih programa. U novom je digitalnom okruženju radiofonija dobila kvalitetu zvuka kakvog nikad dosad nije imala, a stari je medij svoje mjesto pronašao i na internetu uspješno koristeći sve prednosti multimedije. Knjiga RADIO - MEDIJ 20. STOLJEĆA obuhvaća razdoblje nastanka i razvoja radijskog medija što je bio obiman i zahtjevan posao. Stoljeće povijesti i kontekstualizacije medija koji je umnogome izmijenio komunikacijsku sliku svijeta napisano je za potrebe studija radijskog medija, ali odgovore na mnoga pitanja u knjizi mogu naći i svi znatiželjnici koji koristeći radio, često zaborave na činjenicu da nije tako davno u povijesti postojalo vrijeme kad se živjelo bez stalne dostupnosti medija u osobnom okruženju i svakodnevici. Strogost u selekciji ljudi i događaja bila je neizbježna, usprkos mnogim vrlo zanimljivim detaljima. Usmjerena je isključivo na društveni, politički i breitling replica pravni aspekt radio fonije u Europi i Americi. Ona je slika društvenog konteksta, povijesti i sadašnjosti medija, s posebnim naglascima na termine i osobnosti bez kojih razvoj medija ne bi bio moguć.¸ Marina Mučalo gimnaziju je završila u Splitu a na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1986. godine. Magistrirala (1996.) i doktorirala (2000.) komunikacijske znanosti s temom Utjecaj privatizacije na razvitak radiofonije u Republici Hrvatskoj. Tijekom školovanja bavile se košarkom; igrala je za splitsku "Jugoplastiku", zagrebački "Monting" te državnu reprezentaciju. Uspjesima u košarci stekla je status vrhunske sportašice. Kao novinarka na Radio Zagrebu, u redakciji Radio Sljemena zaposlena od 1987. godine. U vrijeme Domovinskog rata bila je ratna izvjestiteljica i autorica emisije S domovinskih bojišta. Zlatnim perom Društva novinara Hrvatske nagrađena je 1990. godine, a godišnjom nagradom Hrvatskog radija 1992. godine. Docentica je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, proćelnica studija novinarstva (od 2005. go 2009. godine). Na preddiplomskom i diplomskom studiju predaje predmete povezane s radijskim medijem. Uz brojne znanstvene i stručne radove objavila je knjige: S domovinskih bojišta (1993.) i Radio u Hrvatskoj (2002.) marina.mucalo@fpzg.hr

Kroz sedam temeljnih poglavlja autor najprije postavlja kontekst manipulacije (medijsko preoblikovanje pojedinca u masu, korištenje medija u ratne svrhe itd.) i zavođenja, iznoseći tezu da su totalitarni režimi 20. st. velikim dijelom posljedica ovih tehnologija (masovnog komuniciranja). To nalaže potrebu ponovnog, interkulturalnog promišljanja mjesta i uloge književnosti i filozofije u novim, medijima preoblikovanim i manipulacijama i zavođenjem kontaminiranim svjetovima kultura, religija, politika, znanosti... Pojam "zavođenje" autor locira kod Baudrillarda i Kierkegaarda. Uvidom u "osuđenost" na komunikaciju, brzinu, medije i promjenu recepcije svijeta i umjetnosti Alić postavlja pitanje: Što znači pojava tehničke reproduktibilnosti umjetničkog djela za umjetnost, posebice književnost te koliko je mogućnost umnažanja u beskonačnost književne i umjetničke ljepote, odredila suvremene oblike recepcije? Suvremene manipulacije zavođenjem medijima, političkim obećanjima, otvaranjem prostora za nadu od strane religijskih hijerarhija i velikih korporacija - imaju svoj začetak u ustanovljenju logosa i njegovom suprotstavljanju mythosu. Svijet je instrumentaliziran onog trenutka kada je počelo reduciranje ljudskog odnosa prema svijetu na jezičko-tehničko-praktičko-instrumentalni odnos... Suvremeni mediji razvijaju nova "Big Brother" barbarstva, a suvremena se zapadna "korporacijska" demokracija skriva iza lijepe riječi, slike, zavodljivog tijela, primitivne igre, hipnotićkog televizijskog svjetla. To dovodi do toga da se demokracija zaustavlja pred vratima velikih svjetskih korporacija. Sead Alić diplomirao je filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik u redakciji Studentskog lista 1978., član Kugla glumišta i rock grupe Anarhokor. Prvih godina Radija 101 radio na tom mediju kao urednik i voditelj (Frigidna utičnica, Intervencija i kreiranje prvih reklama Radija 101). Dvije sezone honorarni asistent marksizma na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Slijede poslovi u izdavačkoj kući August Cesarec, na Z3 TV programu, te u podružnicama svjetskih marketinških agencija BBDO i PUBLICIS (copywritter i kreativni direktor). Kreator imena i prvog koncepta akcije Dobro je činiti dobro . U suradnji s Fakultetom političkih znanosti i Otvorenim društvom realizira seriju filmova o demokraciji; surađuje i na projektima ŠNZ Andrija Štampar; producira tridesetak dokumentarnih filmova i oko 120 emisija Knjigom u glavu .

Ova je knjiga vrlo lijepo pisana monografija ponajprije o jeziku, stilu te uopće o diskursu Josipa Horvata, gotovo zaboravljenoga pisca brojnih političkih feljtona, kazališnih i književnih kritika, izrazito plodna publicista nekoć nadaleko poznata po brojnim knjigama s područja hrvatske kulturne i političke povijesti te autora brojnih portreta važnih suvremenika. Boris Beck u svojoj knjizi osobitu pozornost posvećuje Horvatovim portretima LJ. Gaja, A. Starćevića i F. Supila. Zato nema nikakve sumnje da će ova knjiga izazvati vrlo živo zanimanje i kod stručne i kod šire čitateljske publike. Otkrivanje Josipa Horvata i cjeline njegova dragocjenog, inspirativnog i eruditskoga, višežanrovskoga opusa nije samo otkrivanje važne biografije, ne samo podloge titanskoga individualnoga pokušaja da se razumiju hrvatsko društvo i njegov europski kontekst, nego otkrivanje i reprezentativnoga rakursa iz kojega se takav uvid rađao, rakursa koji je bio zatajen i za koji smo bili prikraćeni. Zato je nakon svih peripetija što ih je Horvatov opus doživio duboko pravedno što je upravo on prvi među novinarima – ili publicistima – dobio monografiju na razini na kojoj su se dosad pisale studije samo o pripadnicima nacionalnog književnoga kanona od Gjalskog i Kovaćića do Matoša i Krleže, da je baš na njegovim tekstovima novinski, dakle općemedijski jezik ili diskurs legitimiran kao vrijedan znanstvenog istraživanja. Boris Beck rođen je 1965. u Zagrebu. Diplomirao geodeziju, a zatim hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Član redakcije Vijenca do osnivanja Zareza gdje je kratko bio i glavni urednik. Član redakcije novog kritičkog izdanja Biblije na hrvatski. Urednik kulture u Nacionalu. Suradnik mnogih časopisa i novina, član HDP-a. Priče, eseje i kritike objavljivao je u brojnim časopisima i novinama. Za prozu je nagrađen na natjećajima Arkzina i FAK-a. Autor je mjuzikla za tinejdžere "Grie Witch". Nekoliko knjiga proze – ("Metak u srcu Svetog Augustina", „Mrtvaci pod poplunom“...) uglavnom priča – objavio za djecu i odrasle, a nedavno je objavio roman „Ne bih o tome“ s Igorom Rajkijem.

Tekst je nastao na tragu izložbe kruzera (pet objekata različitih dimenzija i iz različitih materijala) koju je autor Ivica Jakšić Puko održao u gradskoj Galeriji u Dubrovniku. "Te velike igračke svojom smješnošću kao da barem privremeno amortiziraju težinu značenja predmeta svojeg nadahnuća" piše Anton Maračić. Međutim, Puko je fotoaparatom ušao u unutrašnjost svojih "igračaka", fotomontažama im omogućio da posjete/zaklone sve naše veće otoke i na taj način pokaže svu velićinu otuđenja mega-pojava kojih svi mi postajemo žrtve. Junaci njegove proze zamišljeni su putnici kruzera, putnici čiji je život isplaniran do zadnje minute, koji su ovisnici o modernom i trendovskom, koji ne vide ono što nije upitno za njihov položaj na brodu, na odmoru, u društvu uopće: naoružanje, nesreće, programiranost... Ivica Jakšić Čokrić Puko rođen je 6. veljače 1955. u Bolu na Braču. Završio je srednju ugostiteljsku školu u Bolu 1972, pohađao Turistički fakultet, a onda kratko vrijeme studirao na Likovnoj akademiji u Beču. Završio je tri godine studija na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Od 1975. organizira bolske karnevale. Izlaže samostalno i skupno od 1985., izvodi umjetničke akcije, uz ostalo i glasoviot Premještanje plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura, 2003.

Izdanje Repertoar hrvatskih kazališta, knjiga treća, kojeg su sastavni dio navedeni radovi, temelji se na istoimenom znanstvenom projektu usvojenom i subvencioniranom od Ministarstva znanosti i tehnologije. Kao i prethodni znanstveni projekt i izdanje Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1980 na koji se sadržajno i metodološki nadovezuje, i Repertoar hrvatskih kazališta, knjiga treća, sastoji se od dva komplementarna dijela: od obrada i rekonstrukcija repertoara popraćenih kratkim uvodnim znanstvenopovijesnim, leksikografski pisanim komentarima te od abecednih popisa i kazala koja omogućuju široko i raznovrsno korištenje repertoarnih podataka. U prvom dijelu objavljeni su sljedeći repertoari: Repertoari kazališta, kazališnih družina i grupa 1981-1990, Repertoari festivala, smotri i susreta 1981-1990, Dopune Repertoara hrvatskih kazališta 1840-1860-1980, Repertoar Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 1950-1990, Repertoar hrvatskih kazališta izvan Hrvatske, Repertoari važnijih dobrovoljačkih, amaterskih, poluprofesionalnih, studentskih i alternativnih kazališta, kazališnih družina i grupa 20. stoljeća, Repertoari festivala studentskih kazališta, kazališnih družina i grupa i mladog teatra. Uvrštenjem u ova dva izdanja obrada i rekonstrukcija repertoara neprofesionalnih kazališnih tijela, kao i hrvatskih kazališta izvan Hrvatske, uvelike je izmijenjena i topografska mreža hrvatskih kazališta, a i povijesna predodžba o rasprostranjenosti, sastavnosti i čimbenicima nacionalne kazališne kulture.

Iako je do danas objavljeno mnoštvo knjiga o kardinalu Alojziju Stepincu, nakon višegodišnjega proučavanja njegova života i djelovanja te analize ostalih istraživanja autor je procijenio kako je potrebno napraviti sintezu svih dosadašnjih istraživanja. Većina radova o Alojziju Stepincu objavljena je u knjigama velikog obujma ili su pak radovi usko tematski. Takvi su radovi korisni povjesničarima i svima drugima koji se bave dubljim istraživanjem Alojzija Stepinca i njegova rada, ali nisu pogodni za šire čitateljstvo. Svrha ove knjige jest upoznati čitatelje s osobom Alojzija Stepinca u što sažetijem obliku, koji će ipak obuhvatiti najvažnije dijelove njegova života i djelovanja. Ova bi se knjiga trebala čitati kao lagano štivo koje donosi osnovne podatke, a ne opterećuje čitatelja dubljim znanstvenim analizama i raspravama, tj. trebala bi na jednostavan način odgovoriti na pitanje: Tko je bio blaženi Alojzije Stepinac? Miroslav Akmadža rođen je 1967. u Ljubuškom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. stekao je zvanje profesor povijesti, gdje je 2001. obranio magistarski rad o temi “Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine”, a 2003. doktorsku disertaciju o temi “Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945. do 1966. i crkveno državni odnosi – Primjer Zagrebačke nadbiskupije”. Englesku verziju ove knjige prevela je Marina Schumann.