Zbirka pjesama DAN MAKA Ivana Alerića četvrta je pjesnikova zbirka koja istodobno predstavlja najnovije pjesnikovo stvaralaštvo kao i presjek njegova ukupnog stvaralaštva. Pjesnik kojeg su svojim recenzijama i kritikama u dosadašnjem stvaralaštvu pratili (između ostalih) Branko Maleš, Branko Bošnjak i Davor Šalat svoje pojavljivanje u poeziji uvelike duguje nasljeđu Antuna Branka Šimića (zavičajno i izričajno). Škrt i ekonomičan u izričaju, Alerić uvelike spaja svoje svakodnevno iskustvo prolaznosti i blizine smrti s potrebom da tu prolaznost ponekad i zabilježi, da se osvrne i zastane, da zabilježi trenutke koji i ne moraju biti tako prolazni kako su ljudi spremni spustiti ramena i pomiriti se s tom prolaznošću. Maleš će tim povodom zapisati kako Alerić „…piše stihove iz vlastitog moralnog imperativa i (dokraja) nerazrušene slike svijeta, tj. još kompaktnog subjekt-objekt jedinstva. Moralna struktura autora prisutna je u njegovu modelu svijeta, sretnom srazu bića i spasonosne Prirode…“. Šalat u Alerićevoj poeziji zamjećuje i mogućnost životne nježnosti ali takvu da „…ipak ne može suspendirati suverenost koju smrt svagda ima nad čovjekom…“. Dan maka slijedi te linije života koji od zaljubljenosti u ljubav i pomirenosti s datostima stvara život ipak pokazuje kompleksnost sve ljepote. Ona je u pojavnosti, boji, u životu, u činjenici i kompleksnosti bivanja, ali vrijeme je sudac, vrijeme je dan, ograničen, omeđen i, naravno, smrtan! „