Što znači ostati barbarin u društvu koje od pojedinca zahtijeva prilagodbu i prihvaćanje njegovih pravila? U ovom književno-političkom eseju Louisa Yousfi preispituje odnos identiteta, kolonijalne prošlosti i integracije, polazeći od iskustva crnačkih i arapskih zajednica u Francuskoj. Suprotstavljajući se ideji da je prihvaćanje dominantne kulture jedini put do pripadnosti, autorica barbarstvo pretvara u simbol otpora asimilaciji i nametnutim obrascima mišljenja. Kroz književnost, popularnu kulturu i dekolonijalnu misao, Yousfi zagovara pravo na vlastiti jezik, sjećanje i kulturnu posebnost. *Ostati barbar* provokativno je promišljanje slobode, pripadnosti i mogućnosti da se vlastiti identitet očuva izvan granica koje postavlja dominantna kultura.
Da bi „ostali barbari”, umjetnici i umjetnice o kojima autorica govori neprestano izmiču zamkama sustava. I, suprotno onome što sama tvrdi, i Louisu Yousfi treba ubrojiti među njih. Za sebe kaže da je bila uzorna učenica Republike, „dobra domorotkinja” ispeglane kose i pripitomljena jezika te tvrdi da su reperi i reperice govorili u njezino ime – ne o njoj, nego za nju. U redu. Ipak, raskinuvši s ulogom koja joj je bila dodijeljena i s povlaštenim tretmanom koji je mogla uživati, Louisa Yousfi briljantno se oslobađa politika osmišljenih kako bi pridobile „njezine“, odvraćajući ih od njihovih vlastitih interesa, te vitla kamen u ustajalu vodu uvriježenih predodžbi o „podivljalima”.
July Robert, www.rtbf.be