Mjesto gdje je bolje sresti Vuka nego čovjeka Roman "Geto" je postapokaliptićka priča iz sve bliže budućnosti, koja završava u sadašnjosti, pod lukovima Hajrudinova mosta, a, na neki način, počinje u bliskoj nam prošlosti. Mostarski pisac Veselin Gatalo je napisao distopiju i avanturistički roman - jer život u Getu, danas još uvijek poznatom kao Bosna i Hercegovina, jest krvavim serijskim zločinima zaslužena doživotna kazna za patološke tipove jakih mišića i tankih živaca, bitka koja traje u zatvoru otvorenog tipa omeđenog Zidom. "Geto" je fizički omeđen Zidom, a kulturno-historijski Carpenterovim filmom "New York 1997.", Hermannovim stripom "Jeremiaha", avanturističkim romanima J. F. Coopera, historijom južnoslavenskih naroda i neobuzdanom maštom autora koji je sve te, i još mnoge, utjecaje slio u darvinistićko-futurističko-naturistički ep o višestrukom ubojici i dileru droge, a opet "pozitivcu", čovjeku-psu - da ne kažemo djećaku - Vuku i njegovoj psećoj prijateljici Ćiki, o paru rođenjem osuđenom na snalaženje i preživljavanje na kosturima civilizacije koja je u Getu opstala nakon svih tih silnih lokalnih i globalnih ratova. Jednog dana, kada u Geto upadne Novinar, sa svim svojim znanjima i tajnom prelaska Zida, vojske Geta - Kockasti, Orlasti i Mjesećasti - učinit će sve da ga se doćepaju. Dok Novinar traži samo dobru reportažu, njega nalaze osamljeni lopovi, ratnici i lovci - Vuk i Ćika. Uskoro će početi rat-rat, a tko preživi - šutjet će.