Nije Zvonko Fild bio sretan čovjek, ali trenutaka sreće se, nakon razvoda, u podstanarstvu i u kroničnoj spisateljskoj i financijskoj krizi tog priznatog pisca, nalazilo, a onda su i u te trenutke počeli uskakati ni manje ni više nego likovi iz njegovih priča sa zahtjevom da ih dovrši, da ih pomakne iz stanja u kojemu ih je ostavio. Da opet piše, a baš to mu je, i kao bivšem novinaru, bilo najdalje, dijelom i zbog mučnog općeg urušavanja svih standarda profesije.
Vrlo skoro će Zvonko morati potražiti pomoć psihijatra, jer su statusi zbilje i fikcije nepovratno prepleteni, a njegovi likovi mijenjati taktike ne bi li ga pomaknuli iz rezignacije − zbog sebe, ne zbog njega – što znači da će epidemijski početi naseljavati snove Zvonku bliskih ljudi. Time je njegova odgovornost prema pisanju i riječima općenito naglo porasla i suočila ga s teško razrješivom situacijom. Od njega se očekuje zadnja ruka, dovršavanje i zaokruživanje i njih i sebe, posao za mnoge.
“Zadnja ruka”, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta, moralne izbore, a sve kroz priču i njezinu emotivnu popudbinu u kojoj se očaj, rezignacija, proplamsaji sreće i straha smjenjuju i miješaju. Baretićeva već legendarna vještina jednostavnog pripovijedanja zahtjevnih tema, gradnja čitatelju bliskih i psihološki složenih likova, briljantnih dijaloga i jezičnih proigravanja te kratkih pasova ovim je romanom otvorila nove beskonačnosti.
Kruno Lokotar