U obliku maestralnog filozofskog i povijesnog istraživanja, ova knjiga donosi dosad neispričanu priču: okolišnu povijest modernih političkih ideja. U potonjima ne nastoji pronaći zametke ekološke misli (kao što su drugi već činili), već pokazati da su sve ideje, bilo da se pozivaju na ekološki ideal ili ne, oblikovane određenim poimanjem odnosa prema zemlji i okolišu. Ključne političke kategorije modernosti utemeljene su na ideji poboljšanja prirode, na presudnoj pobjedi nad njezinom oskudnošću i ograničenošću pristupa Zemljinim resursima. Tako je i političko društvo slobodnih, jednakih i prosperitetnih pojedinaca, kako ga je modernost zamišljala, posebno s uzletom industrije koji je poistovjećen s napretkom, shvaćeno kao oslobođeno ograničenja prirodnog svijeta.

No taj pakt između demokracije i rasta danas je doveden u pitanje klimatskim promjenama i poremećajima ekološke ravnoteže. Stoga nam predstoji osmisliti novi horizont ideala političke emancipacije, s obzirom na to da potonji više ne može počivati na obećanjima beskonačnog širenja industrijskog kapitalizma. Kako bi to postigla, ekologija mora naslijediti sposobnost devetnaestog stoljeća da odgovori na veliki geo-ekološki šok industrijalizacije, kakvu je pokazao tadašnji socijalizam. No, ona također mora ponovno osmisliti imperativ zaštite društva u novom smjeru, koji uzima u obzir međusobnu povezanost društvenih grupa i njihovih životnih okruženja u svijetu preoblikovanom klimatskim promjenama.