… prisjećam se jedne slike Andreas-Salome koja duhovito rasvjetljava condition humaine. Podijelila ju je s Rilkeom u pismu koje će, sudbina je tako htjela, biti posljednje koje je prije svoje smrti primio od nje: Znaš li, dragi Rainere, kako se osjećam baš sad, dok ovo pišem? Kao boca iz koje bi, konačno oslobođene čepa, sve odjednom šiknulo, tako da joj u grlić dođu mjehurići i pjena – pa ipak iz nje ne izlazi ništa do sitnih kapi.

Da bi ušla u labirint nazvan tako “pretencioznim imenom” kakvo je stekla glavna protagonistica njezina zapisa, Gisela Brinker-Gabler poseže za poznatim imenima europskog duha XIX. i XX. stoljeća do, tako reći naših dana: Bergson, Dilthey, Benjamin, Jaspers, Weber, Deleuze, Derrida, Guattari, Herman Ebbinghaus, Kleist, Viktor Tausk, Ranciere, Kristeva, Luce Irigary… Poseže i dalje i dublje za jednim Spinozom i jednim Leibnizom, no i nakon takvih ‚vodiča‘ izlazi li iz labirinta punih ili praznihruku? I jesu li ruke prije i poslije izlaska iz tog labirinta još one iste ruke?
To izricanje neizrecivog, ta nužnost ostajanja praznih ruku, to više no racionalno iskustvo, nije li to ipak nešto, nije li to sve, kako to vidi Salomé, primjerice u Rilkeovoj lirici, osobito poslije zajedničkog putovanja Rusijom? Nije li to i više no racionalno iskustvo poziv onima koji se bave emancipacijom žena i/ili muškaraca, psihoanalizom, filozofijom, pjesništvom, estetikom, politikom… da iz jedne nove perspektive bace još jedan pogled na Nietzchea, Ibsena, Freuda, Kleista, Rilkea... jednom riječju – na Europu. 
Ulomak iz Pogovora Dragutina Lučića Luce.