Mirisi, oblaci, zvona, stabla... Kako pojmiti ono što u prošlosti ostavlja tako malo tragova? Iz knjige u knjigu, veliki povjesničar senzibiliteta Alain Corbin istraživao je tišine povijesti. Ovaj posljednji izazov sam se nametnuo: ispričati povijest tišine. Polazeći od književnosti, slikarstva, filozofije, glazbe, Corbin se kreće kroz iskustva, imaginarije, društvene kodove i predodžbe kako bi nam dočarao različite „teksture“ tišine, koje su ujedno i isto toliko oblika odnosa prema samome sebi: tišina prirode i noći, tišina unutarnjeg iskustva i lijepog ponašanja, tišina ljubavnika i redovnika, tišina Boga i tišina smrti. Tišina uzdiže ili užasava, govori mimo jezika ili nas suočava s ništavilom. I tako, na svoj flanerski način, ova Povijest tišine postaje metafizika. I propituje naše brbljavo doba. Upravo kad se, kako primjećuje Alain Corbin, naš prag tolerancije na buku znatno snizio u odnosu na 19. stoljeće, današnji hiper-umreženi pojedinci postoje samo kroz buku: neprestano govoreći, zaglušujući se glazbom, prilagođavajući se „buci kako bi bili dijelom cjeline“, oni se sada boje tišine – „drugim riječima, boje se biti sobom“.

Catherine Portevin, Philosophie Magazine