Tortura je tek djelić velikih građanskih i političkih bitaka što ih ova autorica – kao filozofkinja – s velikom hrabrošću vodi već godinama. Na knjizi o torturi autorici moramo biti zahvalni. Ne samo zato što je to prva filozofska refleksija o torturi, koja rasvjetljuje politiku, fenomenologiju i modalitete upravljanja torturom, nego zato što je pisanje ovakvog djela neminovno mučno, ono je neka vrsta katabaze, što je posebno vidljivo u posljednjem poglavlju o upravljanju torturom, u kojem ništa ne izostavlja: od međunarodnih zločina do tortura made in Italy, od zvjerstava počinjenih tijekom olovnih godina u Italiji pa do summita G8 u Genovi, od Guantánama do Abu Ghraiba. Užasna i zastrašujuća metafora crnog feniksa vješto dočarava torturu, koja je kroz povijest uvijek nalazila načina da uskrsne. Teorijska konstelacija u kojoj se autoričina misao kreće proteže se između Benjamina i Sartrea, od Maríje Zambrano do Hanne Arendt, od Sadea – kojeg ispravno naziva možda i prvim biopolitičkim misliocem modernoga doba – pa do Bataillea, preko Kafke. U isto vrijeme autorica rekonstruira američku debatu o torturi, od koje se izričito distancira, ukazujući na to da je soteriologija torture prisutna u toj debati oružje propagande liberalizma.

Ovo djelo ne sadrži samo glasan protest protiv te itekako raširene nasilne, policijske prakse, nego je ujedno filozofska analiza torture, shvaćene kao tehnika moći, koja nipošto nije neka arhajska pojava zaostala u mračnim zakutcima povijesti ili pak barbarska praksa prisutna u diktaturama, nego je nakon 11. rujna na velika vrata ušla u novo tisućljeće i štoviše postala sredstvo za učvršćivanje suvereniteta demokracije ugrožene terorizmom. U izvanrednom stanju uspostavljenom zbog prijetnje terorizma svjedočili smo onome što Di Cesare naziva demokratizacijom torture, na što se nadovezuje neka vrsta delokalizacije i ekstrateritorijalizacije i tortura se izvozi izvan državnih granica kao da je riječ o poslu.

Libera Pisano, Filosofia Italiana

Radi se o „tvrdoj”, smjeloj knjizi i upravo zbog toga važnoj. Autorica je duboko svjesna činjenice da je najbliži i najučinkovitiji ortak torture šutnja. Donatella Di Cesare to kaže jasno i glasno, u epilogu svojega hvalevrijednog pothvata. Moćna je to i temeljita knjiga, kojoj je cilj pokazati kako su, kad je riječ o praksi torture, u pitanju sudbine kulture i civilizacije (kao što je zapadna) kojima prijeti previše neizrečenoga i odveć se često hvastaju kako su uspjele uspostaviti sustav vlasti koji počiva na temeljnim načelima demokracije. Donatella Di Cesare dobro zna da tortura nije staro željezo povijesti, nego se i dalje posvuda prakticira, više ili manje otvoreno, i opravdava se takozvanom logikom manjeg zla.

Massimo Donà, Lo Sguardo – Rivista di filosofia